Osobe s invaliditetom prema međunarodnim konvencijama i zakonima Evropske unije imaju pravo na jednak tretman, dostojanstvo i poštovanje posebnih potreba. Međutim, praksa na pojedinim graničnim prijelazima između Bosne i Hercegovine i Hrvatske pokazuje potpuno drugačiju sliku.

Sve je češća pojava da hrvatski granični policajci ne uvažavaju status osoba sa invaliditetom, iako ti ljudi posjeduju svu potrebnu medicinsku dokumentaciju, potvrde i nalaze ljekara iz zemalja članica EU, koje bi trebale biti međunarodno priznate i važeće. Umjesto da im se omogući prioritetan i olakšan prelazak, oni se suočavaju sa višesatnim čekanjima u redovima, izloženi fizičkim i psihičkim naporima koji su za njih često mnogo teži nego za osobe bez invaliditeta.

Ovakva praksa ne samo da narušava osnovna ljudska prava i dostojanstvo osoba sa invaliditetom, nego je i u direktnoj suprotnosti sa evropskim vrijednostima i standardima koje Hrvatska, kao članica EU, ima obavezu da poštuje. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, koju je i Hrvatska ratificirala, jasno propisuje da osobe sa invaliditetom imaju pravo na slobodu kretanja, na nediskriminaciju i na poseban tretman koji im omogućava ravnopravan život u zajednici.

Nažalost, u stvarnosti, umjesto razumijevanja i pomoći, mnogi invalidi nailaze na nerazumijevanje, ignorisanje ili čak hladan i neprijateljski odnos graničnih službenika. Primjeri gdje ljudi u kolicima, teško pokretne osobe ili oni koji boluju od hroničnih bolesti moraju satima čekati u kolonama, iako im zdravstveno stanje to nikako ne dopušta, postaju svakodnevica. Time se ne samo ugrožava njihovo zdravlje, već im se šalje i poruka da njihova prava i potvrde koje nose sa sobom “ne vrijede ništa”.

Potrebno je naglasiti da ovo nije samo pitanje administrativnog ili policijskog postupanja, već pitanje humanosti, empatije i civilizacijskog nivoa jednog društva. Ako službenici na granici ne mogu ili ne žele uvažiti status invalidne osobe i omogućiti joj da na dostojanstven način pređe granicu, onda to pokazuje ozbiljan nedostatak sistema i svijesti o pravima građana.

Zbog ovakvih iskustava, osobe sa invaliditetom osjećaju se obespravljeno, diskriminisano i poniženo, a mnogi od njih odustaju od putovanja jer ne žele ponovo prolaziti kroz istu patnju. To u suštini znači da im se uskraćuje jedno od osnovnih prava – pravo na slobodu kretanja.
Ovakve situacije zahtijevaju hitnu reakciju i institucija u Hrvatskoj, i evropskih organa, ali i organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava i prava osoba sa invaliditetom. Potrebno je jasno propisati i primijeniti pravila koja garantuju prioritetan prelazak granice za osobe sa invaliditetom, te edukovati granične policajce o obavezi poštivanja tih pravila. Samo tako se može spriječiti da ovakve neprihvatljive situacije postanu “normalnost” na granicama.

U konačnici, odnos prema osobama sa invaliditetom najbolji je pokazatelj koliko jedno društvo uistinu drži do ljudskih prava i dostojanstva čovjeka. Ako se na granici, gdje su ljudi već izloženi stresu i neizvjesnosti, invalidima uskraćuje pravo na dostojanstven tretman, onda to šalje vrlo ružnu sliku o državi koja bi trebala biti primjer poštivanja evropskih standarda. Ogromna razlika u empatiji i shvaćanju je između Hrvatske i Bh. granične policije..

Osobe sa invaliditetom nemaju nikakvi problema sa prelaskom sa Bh. strane iako nigdje u zakonu ne stoji da imaju privilegiju prelaska, Bh. granična policija takve osobe zbog etičkog, moralnog i humanog suosjećanja dovede točno pred granicu zaustavljajući druge učesnike u saobraćaju na samim graničnim prelazima.

Najviše se sa takvim nerazumijevanjem susreću invalidne osobe na Graničnom Prijelazu Maljevac, gdje Hrvatska granična policija nema nikakve ama baš nikakve empatije niti razumijevanja prema takvim osobama i ako se na isto imenom prijelazu čeka po par sati da se isti pređe.

Zato upućujemo apel hrvatskim institucijama da se hitno uvedu jasna pravila i edukacija policijskih službenika kako bi se osigurao prioritetan i dostojanstven prelazak granice za osobe s invaliditetom.

U konačnici, odnos prema najranjivijima najbolje pokazuje nivo humanosti i poštivanja evropskih vrijednosti jedne države.