Djeca s Balkana koja odrastaju u Austriji, Njemačkoj ili Švicarskoj često vrlo brzo nauče jednu jezičnu prečicu: gotovo svaki muški rođak iz generacije roditelja na njemačkom postaje jednostavno „Onkel“. Kod kuće, međutim, stvari nisu ni približno tako jednostavne.
Kod nas nije svejedno je li riječ o maminom ili tatinom bratu. Postoje ujak, stric, daidža, amidža, a onda još tetak, ujna, strina i niz drugih naziva koji već iz jedne riječi otkrivaju s koje strane porodice neko dolazi.
Austrijski magazin KOSMO upravo je ovoj posebnosti posvetio zanimljivu priču, uz pitanje koje je posebno poznato drugoj i trećoj generaciji dijaspore: znaju li mladi još uvijek ko je zapravo amidža, ko daidža, a ko stric ili ujak?
Mamin brat nije isto što i tatin brat
Osnovna logika zapravo je jednostavna.
U velikom dijelu hrvatskog i srpskog govornog područja ujak označava majčinog brata, dok je stric očev brat.
U bosanskoj tradiciji, posebno među bošnjačkim porodicama, za majčinog brata često se koristi riječ daidža, a za očevog brata amidža. Izrazi se, naravno, razlikuju od kraja do kraja i među porodicama.
Otprilike ovako:
- ujak / daidža – majčin brat
- stric / amidža – očev brat
- tetak – muž tetke
- ujna – supruga ujaka
- strina – supruga strica
U pojedinim krajevima koriste se i drugi oblici, pa jedna riječ koja je potpuno prirodna porodici iz Sarajeva, Cazina ili Tuzle ne mora biti najčešća u Zagrebu, Beogradu, Mostaru ili nekom drugom dijelu Balkana.
A onda dijete dođe iz škole i kaže samo: „Bio sam kod Onkela“
Upravo tu počinje ono što je mnogim porodicama iz dijaspore dobro poznato.
Dijete rođeno u Austriji može savršeno razumjeti kada mu roditelji kažu „idi kod daidže“, ali kada u školi priča o istom čovjeku, on postaje „mein Onkel“.
KOSMO duhovito opisuje tipičnu situaciju u kojoj dijete roditelju kaže da je bilo kod „onkela“, nakon čega odmah slijedi pitanje – kojeg?
Njemački tu porodičnu vezu uglavnom ne precizira u samoj riječi. „Onkel“ može biti brat majke, brat oca, ali i muž tetke. Ako želite biti precizniji, morate dodatno objasniti o kome je riječ.
Na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jedna jedina riječ često već daje odgovor.
Jezik pokazuje koliko je porodica nekada bila važna
Ovakav sistem nije nastao slučajno.
Posebni nazivi za rodbinu govore i o tradicionalnoj ulozi velike porodice na Balkanu. Nije postojao samo neodređeni krug „rođaka“. Iz naziva se odmah moglo znati s koje strane porodice osoba dolazi i kakva je tačno rodbinska veza.
Zato ono što današnjem djetetu odraslom u Beču ili Münchenu može izgledati kao mala lekcija iz porodične matematike njegovoj baki ili djedu u Bosni i Hercegovini često ne zahtijeva ni sekundu razmišljanja.
Problem nastaje kada se takve riječi prestanu aktivno koristiti.
Dijete ih možda još razumije kada ih čuje kod kuće, ali će u svakodnevnom govoru početi koristiti jednostavnije njemačke izraze. Upravo tako se kroz generacije mogu izgubiti ne samo pojedine riječi nego i nijanse koje one nose.
Dijaspora je stvorila i svoj poseban jezik
Rezultat su rečenice koje ljudima iz dijaspore zvuče potpuno normalno, dok bi Nijemac ili Austrijanac mogao ostati zbunjen.
„Mein ujak kommt morgen.“
„Idemo kod Tante.“
„Stric mi je došao iz Bosne.“
Njemački i jezik roditelja počnu živjeti u istoj rečenici, a članovi porodice savršeno razumiju šta je govornik želio reći. KOSMO upravo takve kombinacije navodi kao jedno od obilježja odrastanja između dva jezika.
Posebna priča su „amidže“, „stričevi“ i „tetke“ koji zapravo uopće nisu rodbina.
Najbolji prijatelj vašeg oca kojeg poznajete od rođenja može cijeli život biti „amidža“. Komšinica koja je s porodicom trideset godina postaje „tetka“, bez obzira na to što porodično stablo kaže da nema nikakve krvne veze.
Možda upravo tu leži najzanimljiviji paradoks balkanskih porodica: imamo izuzetno precizne riječi kojima možemo odrediti tačno ko je kome šta – a onda pola bliskih prijatelja porodice ionako proglasimo amidžama, stričevima i tetkama.
