Životna priča krčkog Senegalca Abija: ‘Da mi ne znam što ponude, ne bih otišao iz Hrvatske…’
Na otoku Krku teško je ne primijetiti kamion za odvoz otpada na kojem radi Mamadou Abdoulaye Seydi, svima poznat kao Abi. S kolegom Senadom Hadžićem svakodnevno obilazi Skrbčiće, Pineziće, Kornić i okolna mjesta, prazni kante i širi dobro raspoloženje kamo god dođe. Djeca ga ujutro čekaju pred kućama i mašu mu, odrasli ga pozdravljaju i rado porazgovaraju s njim. Abi na sve uzvraća širokim osmijehom, pjesmom, plesom i obaveznim uzvikom »Pozitiva!«, zbog čega se ljudi iskreno vesele njegovom dolasku. Već tri godine radi u komunalnom poduzeću Ponikve, ali ono po čemu ga svi pamte nije samo posao, nego srdačnost i energija kojima svakodnevno uljepšava tuđu svakodnevicu.
Abi ima 41 godinu i dolazi iz Senegala. U Hrvatsku je došao zbog ljubavi, a ostao je jer mu se svidio život ovdje. U međuvremenu je dobio i sina, pa je zbog njega odabrao živjeti u Krku. Kako u Senegalu, tako i u Hrvatskoj, njegov život se vrti oko plesa i glazbe. »Cijeli život bavim se sviranjem i plesom. Moja obitelj u Senegalu ima internacionalni kamp u koji dolaze ljudi iz cijelog svijeta«, kaže. Svira djembe, afrički bubanj, a najviše voli etno afričku, tradicionalnu glazbu.
U obitelji su svi bili vezani uz ritam i nastupe. »Počeo sam svirati s deset godina. Moj otac je svaki mjesec organizirao obiteljska okupljanja uz pjesmu i ples. Jedan brat danas živi u Njemačkoj i vodi školu afričkog plesa, a i sestra se bavi muzikom. Dok sam odrastao, uvijek sam gledao sreću oko sebe i živio u okruženju u kojem su pjesma i ples dio svakodnevice.«
Hrvatskoj je trinaest godina: deset u Zagrebu i tri na Krku. Prvi dojam koji pamti je susret sa snijegom. »U Senegalu imamo samo kišu. Kada sam vidio snijeg, odmah sam izašao van i rekao: hvala Bogu što imam mogućnost ovo doživjeti. U Senegalu uvijek zahvaljujemo Bogu kada pada kiša, jer nam je važna za hranu i zemlju.«
Najveći izazov bio mu je naučiti hrvatski jezik.
– Uvijek sam govorio: »Kada budem imao dijete, ja éu
pricati hrvatski« i sada pričam. Hrvatski ucim kroz
komunikaciju, kroz razgovor. Puno starijih ljudi na
Krku ne prica engleski, pa s njima komuniciram na
hrvatskom i na taj nacin ucim.
Važno mu je, kaže, i da može razgovarati sa sinom.
– Moj sin ima tri godine i važno mi je da s njim mogu
na hrvatskom porazgovarati o svemu što se tog dana dogodilo u vrticu. Sa smijehom je dodao da ga je
najvise mučilo slovo »č«.
Na otok je dosao zbog obitelji i stabilnosti. »Kad sam prvi put dosao na Krk, radio sam sezonski u kampu u Puntu. Nakon sto je sezona zavrsila, trazio sam nesto
trajnije. Poznavao sam jednu djevojku zaposlenu u
Ponikvama, poslao sam im e-mail i tako je sve
krenulo.«
KAVA SA SENADOM
U tom je poslu pronašao ritam koji mu odgovara: dan zapocinje u 6:30 kavom sa Senadom, a zatim kreću na
teren. »Uvijek radimo zajedno, nema razdvajanja«,
Radio je i s drugim kolegama, ali sa Senadom je, dodaje, »baš kliknuo«.
Senad ga opisuje bez imalo zadrske.
– O Abiju mogu reći samo najbolje. On je pravo čudo, nevjerojatan covjek. Najvise me iznenadila njegova
pozitivna energija, a tu je energiju prenio i na mene.
Inace smo vrlo slicni, kao da nas je jedna majka rodila i super je da smo se našli u životu.
O Abiju kao kolegi, Senad ima samo riječi hvale.
Novilist.hr
