Večeras je tuzlanska autobuska stanica ponovo postala mjesto rastanaka, suza i tihe nade. Pet autobusa, puna 280 putnika, krenula su prema Njemačkoj – prema novom početku, boljoj plati i sigurnijoj budućnosti, daleko od zemlje koja ih nije znala zadržati.

U tim dugim zagrljajima, u poljupcima za sretan put i pogledima koji govore više od riječi, stane čitava priča Bosne danas – zemlje iz koje se odlazi ne zbog želje, nego iz nužde. Iza svakog kofera krije se priča o neisplaćenim satima, radu za minimalac od 1000 KM, poslodavcima koji obećavaju “biće bolje” i računima koji čekaju na stolu.

“Ne ide se od svog doma lako,” kaže jedan od putnika kroz suze. “Ali kad vidiš da nemaš kud, da djeci ne možeš pružiti ni osnovno, moraš krenuti.”