Već duže vrijeme nosim težinu jedne priče za koju smatram da mora biti izrečena javno. Tema je karcinom i zabrinjavajuće veliki broj oboljelih na području Unsko-sanskog kantona. Ovo nije priča zasnovana na statistikama, već na ličnom iskustvu koje me obilježilo za cijeli život.

Oba moja roditelja oboljela su od karcinoma i, nažalost, oboje su preminuli. Kada sam majku odveo na operaciju u privatnu kliniku u Zagrebu, imao sam razgovor s glavnim hirurgom koji mi i danas ne izlazi iz glave.

Pitanje koje i danas odzvanja

Tokom razgovora, hirurg me iznenada upitao:

„Šta to ima kod vas u Cazinu?“

Objasnio mi je da izuzetno veliki broj pacijenata koje on operiše dolazi upravo iz Cazina i šireg područja Unsko-sanskog kantona. U tom trenutku to me zateklo, ali s vremenom je to pitanje postalo još teže. Zar to nikome nije sumnjivo? Zar se niko ozbiljno ne pita zbog čega se toliki broj ljudi razbolijeva na istom području?

Primjer iz Hrvatske: teški metali u vodi

Hirurg mi je ispričao i primjer iz Hrvatske. U jednom dijelu zemlje primijećen je neuobičajeno visok broj oboljelih od karcinoma. Nakon što su institucije pokrenule istraživanje, otkriveno je prisustvo teških metala u rijeci iz koje se lokalno stanovništvo snabdijevalo pitkom vodom.

Ovaj primjer dodatno je produbio moju sumnju i strah – da li se nešto slično dešava i kod nas?

Svaka porodica ima svoju priču

Kada danas pogledam oko sebe, u Cazinu gotovo da ne postoji porodica koja nema nekoga ko se bori ili se borio s karcinomom. Ljudi masovno umiru. Onkološki odjel u Bihaću gotovo je stalno popunjen. Tačno je da karcinom nije nova bolest, ali činjenica je da nikada, barem prema iskustvu ljudi na terenu, nije bilo ovoliko oboljelih kao u periodu nakon rata.

Azbestne vodovodne cijevi – problem koji traje decenijama

U razgovoru s jednim sugrađaninom saznao sam da je još davno donesen zakon prema kojem su stare azbestne vodovodne cijevi morale biti zamijenjene. Ipak, u Unsko-sanskom kantonu postoje brojne općine u kojima to do danas nije učinjeno.

Konkretno, rečeno mi je da su na relaciji Mala Kladuša i dalje u upotrebi stare, velike vodovodne cijevi, za koje se tvrdi da su azbestne. Ako je to tačno, zašto se o tome šuti?

Ratne priče i nuklearni otpad

Godinama se među ljudima prenose i priče da je tokom rata na deponiji u Pištalinama EUFOR navodno odložio nuklearni otpad, koji je potom betoniran. Možda su to samo glasine, ali zar nije odgovornost institucija da takve navode provjere i jasno ih demantuju ili potvrde?

Posebnu zabrinutost dodatno izaziva i plan Republike Hrvatske o odlaganju nuklearnog otpada u neposrednoj blizini Unsko-sanskog kantona, što dodatno pojačava strah lokalnog stanovništva.

Vrijeme je za ozbiljna istraživanja

Ova ispovijest nije optužnica, već vapaj. Vapaj čovjeka koji je izgubio roditelje i koji svakodnevno gleda kako njegovi sugrađani obolijevaju i umiru. Ako postoji i najmanja sumnja da okoliš, voda ili infrastruktura utiču na zdravlje ljudi u Unsko-sanskom kantonu, onda je krajnje vrijeme da se to temeljito, stručno i transparentno istraži.

Zdravlje ljudi ne smije biti tema o kojoj se šuti. Ovo pitanje zaslužuje odgovore.