Putnici često vjeruju da su granične kontrole jednake bez obzira na to prelaze li državnu granicu automobilom, autobusom, avionom ili brodom. Osnovni uvjeti za ulazak u određenu državu uglavnom ostaju isti, ali se način provođenja kontrole, postupanje s prtljagom, dopuštene količine robe i obveze putnika mogu značajno razlikovati. Upravo zbog toga osoba koja bez problema prijeđe cestovni granični prijelaz ne mora nužno proći jednako jednostavnu proceduru na aerodromu ili u međunarodnoj pomorskoj luci.

Pravila na vanjskim granicama šengenskog prostora uređena su zajedničkim Schengenskim zakonikom o granicama. Njime su propisani osnovni uvjeti ulaska, provjera putnih isprava, kontrola u službenim bazama podataka i mogućnost odbijanja ulaska osobama koje ne ispunjavaju propisane uvjete. Vanjske granice u pravilu se smiju prelaziti samo na službenim graničnim prijelazima i u vrijeme kada su ti prijelazi otvoreni. Granična provjera ne obuhvaća samo identitet putnika nego, kada je potrebno, može uključivati i pregled prijevoznog sredstva te predmeta koje osoba nosi sa sobom.

Za državljane Bosne i Hercegovine koji putuju u zemlje šengenskog prostora osnovni uvjeti ne ovise o tome putuju li kopnom, zrakom ili morem. Putnik mora imati važeću putnu ispravu, eventualno vizu ili odgovarajuću boravišnu dozvolu, opravdanu svrhu putovanja te, ako se to zatraži, dokaz da raspolaže dovoljnim sredstvima za planirani boravak i povratak. Neispunjavanje tih uvjeta može dovesti do odbijanja ulaska bez obzira na vrstu prijevoza.

Najveća razlika između cestovnog prijelaza i aerodroma vidi se u načinu na koji putnik dolazi do granične kontrole. Na cestovnom prijelazu osoba dolazi vlastitim automobilom, autobusom, kamionom ili drugim vozilom, pa granični službenici istovremeno mogu kontrolirati putnike, vozilo i prtljagu. Policija može provjeravati vlasništvo vozila, valjanost registracije, registarske oznake, dokumente vozača, eventualne potrage za vozilom te usklađenost podataka o osobi i prijevoznom sredstvu s međunarodnim bazama podataka.

Na aerodromu se postupak odvija kroz više odvojenih kontrola. Putnik najprije prolazi prijavu na let i sigurnosni pregled, a zatim graničnu kontrolu ako putuje izvan šengenskog prostora. Sigurnosni pregled na aerodromu nije isto što i granična ili carinska kontrola. Njegova je svrha spriječiti unošenje zabranjenih i opasnih predmeta u zaštićeni dio aerodroma i zrakoplov. Zbog toga se pravila o tekućinama, oštrim predmetima, baterijama, zapaljivim tvarima i drugim predmetima u ručnoj prtljazi mogu primjenjivati čak i kada predmet nije zabranjen carinskim propisima.

Predmet koji se zakonito može prevesti u prtljažniku automobila ne mora biti dopušten u kabini zrakoplova. Nož, alat, škare ili veća količina tekućine mogu se u određenim okolnostima prevoziti cestom, ali će na sigurnosnom pregledu aerodroma najčešće biti zabranjeni u ručnoj prtljazi. Neki od tih predmeta mogu se prevoziti u predanoj prtljazi, pod uvjetom da nisu potpuno zabranjeni pravilima zračnog prijevoza ili propisima države odredišta.

Na aerodromima se prije dolaska putnika mogu obrađivati i podaci koje zrakoplovne kompanije unaprijed dostavljaju nadležnim tijelima. Podaci o putniku zatim se na graničnom prijelazu uspoređuju s njegovom putnom ispravom i relevantnim evidencijama. To znači da nadležna tijela određene provjere mogu započeti i prije nego što putnik fizički dođe pred službenika granične policije.

Na cestovnom prijelazu putnik često osobno predaje pasoše svih osoba u vozilu. Na aerodromu svaka punoljetna osoba uglavnom pojedinačno pristupa šalteru ili automatskoj kontroli, dok se porodice s djecom mogu kontrolirati zajedno, ovisno o organizaciji konkretnog aerodroma. Službenik može postaviti pitanja o svrsi putovanja, smještaju, dužini boravka, povratnoj karti, osobi kod koje putnik odsjedа ili sredstvima za izdržavanje. Takva pitanja nisu ograničena samo na aerodrome, ali se u zračnom prometu češće postavljaju pojedinačno, bez prisutnosti drugih putnika iz automobila ili autobusa.

Kontrole na morskim granicama također imaju posebnosti. Putnici koji dolaze međunarodnim trajektom, kruzerom, jahtom ili drugim plovilom moraju koristiti luku koja ima status međunarodnog graničnog prijelaza. Posada i putnici podliježu provjeri putnih isprava, a nadležnim tijelima mogu se dostavljati popisi osoba koje se nalaze na plovilu. Kod privatnih jahti i manjih plovila posebno je važno da se nakon ulaska u teritorijalne vode ne pristane na mjestu koje nije određeno za međunarodni promet prije obavljanja službenih formalnosti.

Putnik koji u neku državu dolazi privatnim plovilom ne može samostalno izabrati bilo koju marinu, plažu ili uvalu kao mjesto ulaska. Prvo pristajanje mora biti obavljeno u luci u kojoj djeluju granična policija, carina i, prema potrebi, druge nadležne službe. Tek nakon završene kontrole plovilo može nastaviti plovidbu prema drugim lukama ili marinama u državi.

Važna razlika postoji i između vanjskih i unutarnjih šengenskih granica. Na unutarnjim granicama država članica šengenskog prostora redovne granične kontrole u pravilu se ne provode. Međutim, policija i dalje može provoditi provjere identiteta u pograničnom području, na cestama, željezničkim stanicama, u lukama i na aerodromima. Države također mogu privremeno ponovno uspostaviti kontrolu na unutarnjim granicama kada procijene da postoji ozbiljna prijetnja javnom poretku ili unutarnjoj sigurnosti.

To u praksi znači da putnik na letu između dvije šengenske države uobičajeno ne prolazi klasičnu graničnu kontrolu, ali i dalje mora imati odgovarajuću identifikacijsku ispravu. Zrakoplovna kompanija može zahtijevati dokument radi provjere identiteta, a policija može obaviti dodatnu kontrolu. Let iz Sarajeva, Banje Luke, Tuzle ili Mostara prema državi šengenskog prostora smatra se dolaskom na vanjsku šengensku granicu, pa putnici po slijetanju prolaze graničnu kontrolu u prvoj državi ulaska.

Granična policija Bosne i Hercegovine ima posebne organizacijske jedinice nadležne za međunarodne aerodrome u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli i Mostaru. To potvrđuje da se kontrola putnika u zračnom prometu provodi kroz specijalizirane jedinice, iako su temeljne ovlasti provjere putnih isprava i utvrđivanja uvjeta za prelazak granice slične onima na cestovnim prijelazima.

Carinska pravila također se ne primjenjuju potpuno jednako u svim vrstama prometa. Pri ulasku u Europsku uniju iz treće zemlje postoje vrijednosni pragovi za robu nekomercijalne naravi u osobnoj prtljazi. U praksi povoljniji vrijednosni prag može vrijediti za putnike u zračnom i pomorskom prometu nego za osobe koje granicu prelaze cestom ili željeznicom. To znači da ista roba, iste vrijednosti i za istu osobnu namjenu može imati različit carinski tretman ovisno o tome dolazi li putnik avionom, brodom ili automobilom.

Razlike su posebno važne kod cigareta i drugih duhanskih proizvoda. Dopuštene količine koje se mogu unijeti bez plaćanja uvoznih davanja mogu biti više za putnike u zračnom prometu nego za putnike koji iz Bosne i Hercegovine ulaze u Hrvatsku cestovnim putem. Zbog toga se putnik ne bi trebao oslanjati na podatak koji je čuo od osobe koja je doputovala avionom ako sam putuje automobilom.

Kod hrane životinjskog podrijetla vrsta prijevoza uglavnom neće promijeniti osnovnu zabranu. Meso, mlijeko i proizvodi koji ih sadrže ne mogu se iz Bosne i Hercegovine slobodno unositi u Europsku uniju u osobnoj prtljazi samo zato što putnik dolazi avionom ili brodom. Hrvatska carinska uprava izričito navodi ograničenja i zabrane za unos takvih proizvoda iz trećih zemalja, među kojima je i Bosna i Hercegovina.

Na aerodromu se carinska kontrola često provodi nakon preuzimanja predane prtljage. Putnik prolazi kroz zeleni izlaz ako nema robu koju treba prijaviti ili kroz crveni izlaz ako nosi robu, gotovinu ili druge predmete koji podliježu prijavi. Prolazak kroz zeleni izlaz smatra se izjavom putnika da nema ništa za prijaviti. Carinski službenici mogu unatoč tome izdvojiti putnika i pregledati njegovu ručnu i predanu prtljagu.

Na cestovnom prijelazu slična izjava može biti dana usmeno, ponašanjem putnika ili izborom prometne trake, ovisno o organizaciji prijelaza. Često pitanje carinskog službenika glasi ima li putnik nešto za prijaviti. Netočan odgovor može dovesti do oduzimanja robe, obračuna davanja i pokretanja prekršajnog postupka, čak i kada putnik tvrdi da nije znao da određena roba podliježe prijavi.

Kod putovanja autobusom dodatni problem predstavlja činjenica da se sva prtljaga nalazi u zajedničkom prtljažnom prostoru. Svaki putnik ipak odgovara za sadržaj vlastitog kofera ili torbe. Ne bi trebalo prihvaćati tuđu prtljagu bez jasnog uvida u njezin sadržaj jer objašnjenje da kofer pripada poznaniku ili drugom putniku ne mora osloboditi osobu od odgovornosti ako se sporni predmeti nalaze među njezinim stvarima ili su označeni kao njezina prtljaga.

Kod zračnog prijevoza važnu ulogu imaju i zrakoplovne kompanije. Prije ukrcavanja mogu odbiti putnika koji nema dokumente potrebne za ulazak u državu odredišta. Kompanije provjeravaju putnu ispravu, vizu, boravišnu dozvolu ili druge dokumente jer mogu snositi obvezu vraćanja putnika ako mu granična policija odbije ulazak. Činjenica da je putniku dopušten ukrcaj u avion ipak ne znači da mu je automatski odobren ulazak u državu. Konačnu odluku donose nadležna granična tijela.

Na cestovnom prijelazu ne postoji zrakoplovna kompanija koja unaprijed provjerava ispunjava li putnik uvjete ulaska. Zbog toga se nedostatak važeće vize, neodgovarajuća boravišna dozvola, prekoračenje dopuštenog boravka ili problem s putnom ispravom često utvrđuju tek neposredno na granici. Putnik tada može biti vraćen prema državi iz koje je pokušao ući.

Posebna pažnja potrebna je kod tranzitnih letova. Osoba koja iz Bosne i Hercegovine leti prema državi izvan šengenskog prostora preko aerodroma u Schengenu ne mora uvijek imati isti status kao putnik čije je konačno odredište unutar Schengena. Hoće li proći graničnu kontrolu ovisi o tome napušta li međunarodnu tranzitnu zonu, mijenja li aerodrom, preuzima li prtljagu i ponovno se prijavljuje na let te je li za državljanstvo putnika potrebna aerodromska tranzitna viza.

Putovanje automobilom nema klasičnu aerodromsku tranzitnu zonu. Svaki ulazak preko vanjske kopnene granice znači da je putnik ušao na teritorij države i šengenskog prostora, pod uvjetom da mu je ulazak odobren. Zbog toga osoba koja automobilom prolazi kroz Hrvatsku ili drugu državu Schengena prema trećoj zemlji mora ispunjavati uvjete ulaska iako tvrdi da će se zadržati samo nekoliko sati.

Razlike postoje i kod kontrole djece. Dokumenti potrebni maloljetniku u osnovi ovise o državljanstvu, državi polaska i odredišta te tome putuje li dijete samo, s jednim roditeljem ili s trećom osobom. Međutim, zrakoplovne kompanije mogu imati dodatne interne obrasce i pravila za djecu bez pratnje koja ne postoje kod putovanja privatnim automobilom. Kompanija može tražiti posebnu prijavu, podatke osobe koja predaje dijete i osobe koja ga preuzima te naplatiti uslugu pratnje maloljetnika.

Putnicima se zato ne preporučuje pretpostavljati da iskustvo s jedne vrste granice vrijedi i na drugoj. Putna isprava koja je dovoljna za određeno kopneno putovanje ne mora automatski biti prihvaćena za ukrcavanje na let, posebno kada prijevoznik primjenjuje stroža pravila identifikacije. Predmet dopušten u automobilu može biti zabranjen u kabini aviona, dok količina robe dopuštena putniku koji dolazi zrakom može biti niža ili viša za osobu koja granicu prelazi cestom.

Najvažnije je prije putovanja odvojeno provjeriti tri skupine pravila: uvjete granične policije za izlazak i ulazak, carinska pravila za robu i gotovinu te pravila prijevoznika koja se odnose na prtljagu, sigurnost i ukrcavanje. Tek kombinacija svih tih uvjeta određuje može li putnik bez problema nastaviti putovanje automobilom, avionom, trajektom ili drugim prijevoznim sredstvom.