Fiksne kamere za brzinu mnogim vozačima više nisu nikakvo iznenađenje. Njihove lokacije vide se na navigacijama, aplikacijama i kartama, pa se ponašanje na cesti često svodi na isti obrazac: uspori prije kamere, prođi propisanom brzinom, a zatim ponovo „po gasu“.

Takav sistem kažnjava samo trenutak prolaska pored kamere, ali ne mijenja vožnju na cijeloj dionici. Upravo zato se sve češće spominje intervalno ili sekcijsko mjerenje brzine, sistem koji ne mjeri koliko brzo vozilo prolazi pored jedne tačke, nego koliko brzo je prešlo određeni dio ceste.

Kako rade intervalne kamere

Princip je jednostavan. Kamera na početku dionice zabilježi vozilo i vrijeme prolaska, a druga kamera na kraju dionice ponovo registrira isto vozilo. Na osnovu udaljenosti i vremena izračunava se prosječna brzina.

Evropska komisija takav sistem opisuje kao mjerenje prosječne brzine između dvije tačke, najčešće na dionicama dugim od dva do pet kilometara. Vozilo se evidentira na ulazu i izlazu iz kontrolisane zone, a prosječna brzina računa se prema vremenu prolaska.

To znači da vozač ne može samo kratko usporiti pred kamerom. Ako je većinu dionice vozio prebrzo, prosjek će ga odati.

Zašto obične kamere gube smisao

Kamere mogu snimati i druge prekršaje, poput nekorištenja pojasa ili upotrebe mobitela, ali se u praksi najčešće aktiviraju zbog brzine.

Problem je što se vozači brzo naviknu na njihove lokacije. Fiksne kamere imaju pozitivan učinak, ali ograničenog trajanja, jer vozači nauče gdje se nalaze i potom usporavaju samo na kratkom dijelu ceste.

Kod intervalnog mjerenja vozač mora poštovati ograničenje na cijeloj dionici, a ne samo nekoliko stotina metara prije i poslije kamere.

Autoceste su idealne za takav sistem

Intervalne kamere najviše smisla imaju na autocestama i brzim cestama, gdje su dionice pregledne, duge i tehnički jednostavnije za nadzor. Na običnim cestama, posebno onima s mnogo raskrsnica, zavoja, uključenja i lokalnih izlaza, sistem je složeniji i skuplji za postavljanje.

Zato bi se najprije mogao uvoditi na najopasnijim dionicama autocesta, kod tunela, velikih radova, poznatih crnih tačaka i pravaca na kojima se redovno vozi znatno iznad ograničenja.

Može li se sistem prevariti zaustavljanjem

Jedan od čestih argumenata protiv intervalnih kamera jeste tvrdnja da vozač može stati na kafu, produžiti vrijeme prolaska i tako „srušiti“ prosječnu brzinu.

U praksi se to može riješiti postavljanjem više kraćih kontrolnih dionica, a ne samo jedne kamere na ulazu i jedne na izlazu s autoceste. Ako se prosjek mjeri na više segmenata, zaustavljanje na odmorištu ne poništava ranije prebrzu vožnju.

Sistem ne mora biti postavljen na svakom kilometru, ali mora biti dovoljno nepredvidiv i dobro raspoređen da vozači znaju kako se brzina može kontrolisati tokom cijele vožnje.

Nije cilj kazniti normalnu vožnju

Intervalno mjerenje ne bi smjelo biti zamišljeno kao zamka za vozače koji nakratko ubrzaju radi sigurnog preticanja. U praksi se pri mjerenju brzine već primjenjuju određene tolerancije zbog mogućih odstupanja uređaja, ali one nisu namijenjene kao dozvola za stalnu bržu vožnju.

Suština sistema bila bi zaustaviti vozače koji kilometarima voze 170, 190 ili više od 200 kilometara na sat i tako ugrožavaju sve ostale učesnike u saobraćaju.

Evropska komisija navodi da prosječno mjerenje brzine djeluje stalno, 24 sata dnevno, te da na dionicama gdje se primjenjuje većina vozača poštuje ograničenja. U austrijskom primjeru zabilježeno je smanjenje prosječne brzine za više od 10 kilometara na sat, uz procjene o smanjenju povreda i teških posljedica nesreća.